Na praznik Svetih besrebrenika Kira i Jovana, u petak 13. februara 2015, u prisustvu članova porodice, rodbine i brojnih prijatelja, na mjesnom groblju u podostroškom selu Baljinovac, kod crkve Svetog Nikole, sahranjena je Milena Stanišić. Opelo su u kući porodice Stanišić u Dragovoj Luci u Nikšiću služili episkopi uz sasluženje brojnog sveštenstva i sveštenomonaštva Eparhija budimljansko-nikšićke i zahumsko-hercegovačke i Mitropolije crnogorsko-primorske. Od Milene Stanišić, koja se upokojila u 84. godini, u ime porodice oprostili su se njen brat Miladin Magovčević i unuk Krsto Stanišić.
Nad odrom Milene Stanišić besjedio je vladika zahumsko-hercegovački Grigorije.
– Kad se opraštamo od istinskih hrišćana bivamo ispunjeni, ne osjećajem smrti i smrtnosti, nego osjećajem života i radosti. Eto, draga braćo i sestre, odgovora na tajnu koja već dvije hiljade godina struji svijetom, na tajnu spasenja, na tajnu nad tajnama, tajnu vaskrsenja da svaki onaj koji živi u Hristu umire sa Hristom, ali i vaskrsava sa Hristom – rekao je vladika Grigorije.
On je dodao da je život majke Milene protekao u služenju, u trpljenju, u smirenju, u bolu, ali ono što je najstrašnije i najuzvišenije, što je njen život protekao u blizini smrti, jer ona je kao ona prva i najveća hrišćanka, majka Božja doživjela da joj mač probode srce kad je izgubila sina voljenoga koga je iznjedrila iz svoje utrobe.
– Od tada je njen život bliži smrti nego životu, ali ona se nikad nije opredijelila za smrt nego za život svoje druge djece i za svoj i za život svog upokojenog sina. Otuda je izvirala njena životna snaga, vjera, dobrota, mir u tom trpljenju i tom bolu – kazao je episkop Grigorije.
Taj mir, dodao je vladika, vidio se u tom trenutku i na njenom licu.
– Njeno lice danas govori, kao što smo pjevali u onoj pjesmi, da se vratila u prvobitnu krasotu, očišćena od svake ljudske nemoći, svake ljudske slabosti, od bola, od tuge, od uzdisanja, pripremljena za ovaj čas i kroz bolest i kroz sva trpljenja cijelog života. Zato je danas, pred ovim njenim domom, najjasnije i najvidljivije, čuti onu riječ u molitvi, koja govori da mi umjesto nadgrobnog ridanja pjevamo pjesmu Aliluja – rekao je vladika.
Sahranjujući ovu hrišćansku, dodao je on, pravoslavnu majku, položeno je još jedno pšenično zrno u zemlju iz koga će iznići stotine zrna života...
– Ovo je, braćo i sestre, upokojenje, ali za nas hrišćane i veliko ukrepljenje. To je tajna ljubavi i milosti Božje, zato je i rečeno u Svetom Jevanđelju današnjem da oni koji su činili dobro ne idu na sud nego prelaze iz smrti u život. Mi smo danas svjedoci jednog prelaska iz smrti u život. Neka je blagosloven njen odlazak tamo gdje nema bola, tuge i uzdisanja, dosta je odbolovala, odtugovala, uzdisala, tamo gdje je radost neprestana, tamo gdje će se susresti sa onima za kojima je žudila i tugovala.. – besjedio je episkop zahumsko-hercegovački Grigorije.
Ko god je bar jednom sreo Milenu, nije mogao ostati ravnodušan pred snagom njenog karaktera, rekao je unuk Krsto.
– Dok se liječila kod ljekara ona je i sama bila lijek na ranu mnogima. Njena neponovljiva ličnost i jezgroviti govor ostaju duboku u sjećanju svakoga od nas. Milena je imala vrlinu da blagodari za učinjeno dobro i da uzvrati sa još više dobra. Bila je gostoprimna i velikodušna i znala da iz ničega stvori nešto vrijedno i skupocjeno. I u rodu i u domu svakoga je dočekivala punog srca. Ako bismo jednom rečenicom htjeli da iskažemo šta je ona u svom životu željela, onda je to ona njena omiljena izreka da ti se sve što činiš po ljepoti poznaje. To je bio moto njenog života koji je potvrdila svojim nesebičnim i bogatim djelima – rekao je unuk Krsto Stanišić.
Milena Stanišić je u svom životu zaradila ljubav njenih potomaka i svih srodnika i mjesto vječnog pamćenja u Crkvi Božijoj, što svjedoči i ime kojim su je mnogi zvali MAJKA MILENA. Rođena je na dan Usjekovanja Svetog Jovana Krstitelja i to dovoljno govori šta je predodređivalo njen život od samog početka, puno stradanja, ali i puno slave. Najveće njeno stradanje bilo je u onom danu kada je izgibila svog sina prvjenca, Radomana Raca.
– Velika je bila njena tuga, ali i utjeha koju je primala sa zahvalnošću, od Boga i od svojih bližnjih. Ta njena sposobnost blagodarenja održavala je u životu, da ne presvisne u bolu i tuzi. Ona je i sve nas nadahnjivala da jačamo u blagodarenju. Tako, danas koristim priliku da tim znanjem primljenim od nje, zablagodarim njoj za sve ono što je učinila za nas – istakao je njen unuk Krsto Stanišić.